Evo zašto Trump neće ponovno dobiti zračnu bazu u Afganistanu

U objavi na Truth Socialu 20. rujna, predsjednik Donald Trump zaprijetio je Talibanu riječima: “Ako Afganistan ne vrati zračnu bazu Bagram… DOGODIT ĆE SE LOŠE STVARI!!” Sada želi natrag vojnu bazu koju je svojedobno sam predao, kao dio sporazuma o povlačenju SAD-a koji je njegova prva administracija potpisala 2019. godine, piše Responsible Statecraft.

Ne iznenađuje da su Talibani odmah odbili, podsjetivši da je “prema Sporazumu iz Dohe, Sjedinjene Države obećale da ‘neće upotrijebiti niti prijetiti silom protiv teritorijalnog integriteta ili političke neovisnosti Afganistana, niti se miješati u njegove unutarnje poslove.’” A s obzirom na to da je Kina sada duboko ukorijenjena u poslijeratnom Afganistanu, vrlo je vjerojatno da će Peking osigurati da ta prijetnja ostane tek još jedna Trumpova nepromišljena izjava koju ne treba shvatiti doslovno ni ozbiljno.

Od početka 2025. Trump spominje Bagram ne kao vojni cilj, već kao strateški adut u svojoj šahovskoj partiji s Kinom. Bazu je opisao kao “samo sat vremena udaljenu od mjesta gdje [Kina] proizvodi svoje nuklearno oružje”, prikazujući je kao ključnu ispostavu koju SAD nikada nije trebao napustiti. U njegovu viđenju, povratak Bagrama značio bi obnovu američke dominacije u regiji koja, po njemu, sve više ulazi u kinesku orbitu. Politički, to je i moćna poruka: vratiti ono što je Biden izgubio, obnoviti snagu i projicirati američku odlučnost u eri navodnog slabljenja.

No dok Trump govori o povratku Bagrama, Kina je već zauzela svoje mjesto. Nakon povlačenja SAD-a 2021., Peking nije gubio vrijeme. Postao je prva država koja je 2023. akreditirala veleposlanika talibanske vlade.

U kolovozu 2025. kineski ministar vanjskih poslova Wang Yi posjetio je Kabul na visokoj razini razgovora, tijekom kojih je Kina izrazila interes za afganistanska golema rudna bogatstva — litij, bakar, uran — i za širenje trgovinskih i infrastrukturnih veza u sklopu svoje inicijative Pojas i put. Za Kinu je Afganistan sada ključan strateški partner. Obnova američke vojne prisutnosti ugrozila bi te interese, i Peking sigurno ne bi mirno promatrao kada bi Washington pokušao silom vratiti bazu.

Neki analitičari smatraju da Trumpov zahtjev nije stvarna namjera, nego sredstvo za stvaranje pritiska. To može biti početna, maksimalistička pozicija iz koje se pokušava izvući nešto manje — primjerice povrat dijela od 7 milijardi dolara američkog oružja ostavljenog nakon povlačenja. Mogao bi tražiti i jamstva o zaštiti prava manjina ili obveze o suzbijanju terorističkih utočišta, iako su strahovi od ISIS-K i sličnih skupina pokazali da su uglavnom neutemeljeni.

Prema Heleni Malikyar, bivšoj afganistanskoj veleposlanici u Italiji:

“SAD ima vojne baze u mnogim zemljama, ali to ne znači nužno odnos kolonizatora i kolonije — pogledajte Japan, Njemačku, Katar ili Bahrein.”

Dodaje: “No, sumnjam da SAD ima ikakvu hitnu potrebu za Bagramom, budući da mu Pakistan još od 1959. dopušta pristup svojim zračnim bazama. Zapravo, baze u Khyber Pakhtunkhwi i Punjabu još su bliže Kini nego što je to Bagram.”

Retorički, Trumpov potez dobro prolazi — omogućuje mu da Bidenovo povlačenje iz Afganistana prikaže kao povijesnu pogrešku koju samo on može ispraviti. No bilo da se radi o blefu ili stvarnoj namjeri, ta retorika podiže uloge, a regionalne sile poput Kine, Rusije pa i Talibana pozorno promatraju.

Kako ističe Zalmai Nishat, istraživač sa Sveučilišta u Sussexu:

“Talibani nisu monolitni. Dok bi neki frakcije mogle vidjeti korist u suradnji sa SAD-om, druge, osobito one bliske Hibatullahu [Akhundzadi], žestoko bi se tome usprotivile. Svaki pokušaj povratka Bagrama razotkrio bi te podjele, a odgovor Talibana ovisio bi o tome koja frakcija prevlada.”

Ta unutarnja fragmentacija samo je jedan sloj u daleko složenijoj jednadžbi. Trumpov pritisak za Bagram ne bi izazvao samo Talibane, nego i regionalni poredak koji se više ne vrti oko Washingtona. Stanje na terenu dramatično se promijenilo od dana američke okupacije. Kina odlučno učvršćuje svoju ulogu u obnovi Afganistana i neće tolerirati američki povratak koji bi ugrozio njezin pristup vrijednim rudama ili šire sigurnosne interese.

Iran bi američke baze sigurno promatrao kao potencijalne mete, dok Rusija — prva zemlja koja je službeno priznala talibansku vladu — danas ima širok utjecaj u Afganistanu. Ona isporučuje naftu i pšenicu po sniženim cijenama, surađuje u protuterorističkim programima i promiče svoj “moskovski format” jedanaest država za rješavanje afganistanskih pitanja. Ni Peking ni Moskva vjerojatno ne bi podržali obnovu američke vojne prisutnosti koja bi mogla narušiti krhku ravnotežu koju pokušavaju održati.

Presudno je da bi i američka javnost vjerojatno odbacila ponovno raspoređivanje vojske u zemlju u kojoj su dva desetljeća ratovanja donijela malo rezultata, a prijetnja da se Afganistan pretvori u utočište terorizma nije se ostvarila.

Čak i kad bi Talibani pristali na dogovor, predsjedniku Trumpu bilo bi teško prodati takav sporazum kod kuće. Prošlo je dvadeset godina od pada Saigona prije nego što su SAD obnovile diplomatske odnose s Vijetnamom, i opravdano je pretpostaviti da bi javnost i Kongres bili jednako protivni.

Kao i većinu Trumpovih izjava i objava na Truth Socialu, prijedlog o Bagramu treba shvatiti doslovno ili ozbiljno — ali ne oboje istodobno.